22 November 2006

Početak nečega što bi ličilo na nešto

Duž mokre ulice, isecao sam oštar vazduh na kriške širokog koraka. Iza prvog ugla, već omamljen od hladnog vetra, zurim u modro nebo. Zimsko je veče čudesno, pogotovo u kombinaciji mirisa domaće stoke i vlažne zemlje. Aromatična idila sela.

Uokvirena slika zvezdanog beskraja kovitlacima dima iz odžaka okačena nad glavom izmolila je još jedan dug zamagljen pogled u plavo.

Premeštajući se sa jedne na drugu nogu, usamljen na betonskom platou, nestrpljivo iščekujem poslednji autobus. Neprijatnost koju je donela prohladna noć. Naviru misli.

„Zrak se prelama u vodi, kao ulaz u dvorac iz priče. Uz tihu vodu, pod niskim nebom, pesak skuplja sunce. Zaronjen u miris rascvetalih vrba, uporan kao trava, ležem na mulj. Slušam. Kroz ponavljanje trenutka, kao eho vekova uhvatim akorde nečeg što traje, postoji, kao voda.

Nisam se mučio da to steknem.

Još jedno leto. Ništa mi i ne treba. Samo da me puste svi redom. U vodu. U leto. Da zaronim sve do peska. Do mulja koji miriše na detinjstvo čak i kad se samo setim, do crnih školjki.

Ta tišina dole je drugačija. Nije prazna. Bruji.
A kad izronim, čujem ti smeh. I još mirišu vrbe.“


Odlično, pomislih. Otišao sam dalje od početka a već sam stigao do kraja. Čemu više reči. Ovo je gotova slika.

Zadrhtao sam trgnuvši se iznenađen. Zvuk kočnica i kompresora koji otvara jedna ogromna vrata, sa svom teatralnošću razotkriva duboki stepenik, pa još jedan koji usmerava pogled na gore, na ozbiljnog i rekao bih nestrpljivog vozača. Srećom pa je kondukter upadljivo veseo piskavo zakreštao: Horgoš-Kanjiža!

Nekoliko đaka poput preplašenih pilića,iskočilo je iz autobusa a zatim je odpijukalo u nepoznatom pravcu u potrazi za svojim kokošinjcem.

Udobno smešten na sedište, nazirem tamo, u daljini, svetlost grada.
Oslikati knjigu ili čitati sliku.
Pitam se...
da nisam mornar u pustim snovima.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...